Vapaj

by Zerdav

   Moram biti tiho da ga ne probudim, tog tiranina misli, tog monstruma, tu hulju. Sputavao me i gušio, gušio velim, ali ruke su mu trunku popustile stisak. Ne znam zašto, možda mu je dojadilo… ne dumam o mislima luđaka.
   Ali iskoristit ću ovu priliku, iskorisit ću ovu priliku da ga svrgnem, da progovorim – da zaplačem.
   Ali tiho, još je jak i dobro čuje.
Tiho.

   Kratki su trenutci u kojima spava, jer on ne sanja. Kratki i krhki.
   Ali htio sam prije svega reći da sam tu… Tu. Ovo je vapaj vjernika, ne u boga ili ljude – u sebe, taj mišung… mísli s hladnim mlijekom.