Obiteljski čovjek, po dužnosti je izišao prošetati psa.
Životinja je trčala, skakala, dihala, igrala se, po zelenilu prostrtom svud unaokolo, a šetač je glavom prevrtao dnevne događaje. I one sive i one smeđe.

Kožne cipele, surovo su gazile po vlažnoj travi, nesvjesno sjekuć put k obali i liticama.
 Sunce se počelo vraćati kući.
Kaput od tvida lupetao je na vjetru. Zrak se uzbudio, tjesneć se sa zemljom, koja ga je primala vlažna. Iskrilio je kako je bestidnost sve više težala. Krik ptica čuo se u daljini kad je bjelina prožela nebo, padajuć na tlo.
Trgnuo se čovjek, trgnuo se u stranom svijetu. Ugrizla ga hladnoća za oči, bjelina za srce, baš kako je vatru gutalo more. Sjetio se Prometeja, a valovi su bjesnjeli tukuć obalu. Jednim udahom omirisao je i sol i snijeg i pijesak, ali ne i pepeo. I nasmiješio se.

Pas je stao cviliti, ali nitko ga nije čuo.