Lud: 32%
Staložen: 37%
Depresivan: 45%
Optimističan: 22%
Napaljen: 27%
Zadovoljen: 2%
Nabrijan: 3%
Opušten: 24%
Poduzetan: 13%
Lijen: 14%
Obračun izvršen 31. 10. 2013. Sva statistika izmišljena na licu mjesta. Istraživanje provedeno interno na uzorku od: 1.
Preporuča se izostanak daljneg mjerenja uslijed nedostatka smisla.
Predsjednik Uprave za samoinspekciju:
Zerdav
Ljudski akvarij
betonski grebeni, pomodne ribice
zvon bezzračja
Grad.
nošen strujom,
stižem do trga
poprišta idola
Ali nasred trga tišina.
Homo dichromaticus
majstor staklar
njemi govornik
Pantomimičar
stajem u krug
jedino-ja-publika
i pitam ga:
’Jesi li za kavu?’
Podne.
Sunčano i vruće.
Podne.
Ispred crkvice, mal prašnjav trg, okružen zgradicama što ga guše.
Sada ipak, otvoren suncu, titra… žuti…
Podne.
Zatvorene škure, mukle ptice.
Podne.
Polako i nesigurno, prema crkvici šepa figura. O, tako polako…
Zatvorene škure,
O, tako polako…
mukle ptice.
…
Za njom se, poput repa, vuče sjena. I raste…
Podne.
O, tako polako…
Podne.
A stara kamena crkvica, prljave kose te ispucala lica, muči zatvorenih usta.
Podne.
Pa ipak figura pred nju klekne. Suhe joj usne pucketajući… Moli se.
…Moli se slinom.
Moli se…
Popodne.
…a sjena joj se krati.
Večer.
A crkvica muči.
Dragi čitatelji,
vas par što vas ima. Da, govorim tebi. Gledam te ravno u oči.
Bilo bi mi izuzetno, famozno, vrlo, itd. drago kad biste mi poslali pisma s nekim pitanjima na koja bih mogao odgovoriti. Ipak je ovo interaktivan medij i smeta mi njegova neiskorištenost.
Da se ne preplašite, ne morate, ali bilo bi mi jako, nadasve, pre, itd. drago kad biste to ipak napravili. Pitanje može biti vrlo jednostavno, kao: ‘Jesi li lud?’, a može biti i komplicirano, kao: ‘Smatraš li da nihilizam ima konstruktivnu vrijednost?’. Može biti i osobno: ‘Posvađala sam se s mamom oko dečka, možeš li mi pomoći?’, ili duhovno: ‘Smatraš li da je Venera u dobrom položaju za kuhanje mahuna?’
Kaj god.
Također bih htio napomenuti, a tu inspiraciju crpim od kolege blogera gaspara s bloga: “brije”, da ne bih imao ništa protiv da primim kakvu novčanu donaciju, iako vas moram upozoriti da možete jednako tako baciti novce u vjetar jer sam lijena mrcina. Zaprimljeni novci bi išli u podržavanje takvog stila života, ne njegovo mijenjanje. Naravno, to bi me možda učinilo i ovisnim o pisanju ovog bloga, ali već drhtim od same pomisli.
Moja iskrenost je dakako, iako iskrena, samo prljavi marketinški trik.
Gledam te ravno u oči.
Ponekad nam priroda pruži trenutke ljepote. Ponekad moramo zastati zabezeknuti.
Kao na primjer, prošle zime:
Vraćao sam se kući po mraku te prolazio pored kazališta. Zahvaljujući uličnim lampama prizor je bio žućkasto osvijetljen. A sastojao se od svih dobrih elemenata, kao iz priručnika.
Prvo, bile su dvije trebe u štiklama. Nogu. Dvije siluete iz crtića, taman dovoljno pokrite mrakom te meni skrivenih lica, da im nisam našao mane.
Zatim poprište… Led, poledica, smrznut i zglancat snijeg. Svjetlucajući se prekriva pločnik. Arena.
Ali ne, nisu pale. I upravo to je žumanjak ove priče, … Ali da objasnim:
Sex i nasilje, sol i papar dobre priče? Tu su. Ali u još intenzivnijem obliku, … kao naznaka. Kao ekstrakt okusa.
Ljepota samih elemenata? Tu je. Reskost zime, slatkoća noći te mekoća ženskih oblika. Iscijeđene arome, riješene uobičajenih suvišnosti realnosti.
Slojevitost radnje? Tu je. Prvo hrskav sloj napetosti: ‘Hoće li pasti? Moraju pasti. Al ne padaju! Hoće li pasti? Moraju pasti. Al ne padaju! Hoće li pasti? Moraju pasti. Al ne padaju! …’
Zatim sočan sloj divljenja: ‘Zar je to moguće? Predivno!’
Zatim izdašan sloj asocijacija, misli i emocija koje transcediraju samu pojavnost te čine sukus Bića: ‘Ako je ovo moguće, što još?’
Zatim zakoreno dno socijalnog komentara.
A preko svega preljev začuđenosti: ‘Jel se to zbilja događa?’
Sve skupa kuhano polako, … na laganoj vatri. Dok se svi sastojci ne sljube.
Da bismo dobili jasno razlučive elemente koji pak tvore jasno nerazlučivu cjelinu.
Morali ste biti tamo.
Beton:
radnik što se vraća kući po mraku, čvrsto držeći u ruci stari kruh,
žena što plače na stepenicama zbog slučajno razbijenog tanjura,
šepajući starac na svom dnevnom pohodu u dućan.
Beton, siv beton, išaran, napukao i star.
Stajem na njega pri izlazu na peron #. novi grad, isti beton. rondanje kotačića torbi, mene i drugih. hitnja prema izlazu.
Rondanje.
——————————————————–
Novi grad?
