Zerdav

Ja sam ono što nisam.

Month: Svibanj, 2013

Kupe

Vlak, en train d’être.
   prazan kupe, ja
Dom od tapeciranih sjedala, metalno-staklenih zidova, ugodnog klokotanja.
   prazan zrak, mir
Izoliran od odvojenog svijeta, naslikanog kroz prozor.
   prazno zrcalo, tišina

   šum, vrata, ljepotica
-Možete mi pomoći?
   kofer
-Hvala.
   prekrižene noge,
Kvragu.
   sukna taman ispod koljena,
A baš mi je bilo ljepo.
   štikle,
   prozor
Divnog li zelenila…
   Kaj ću sad?
   bruneta,
Nemoj.
   pepeljara pod prozorom
Da bar pušim, to bi bilo dobro… ali lulu, jedino lulu se isplati pušiti, ostalo je bezveze. Da, lula je kul.
   trepavice Maybelline,
Kad bih imo lulu…
   smeđe oči,
Da, lula je kul.
   Kaj da sad radim?
   oči…
O joj, ovo će bit mučenje.
Zeleno, vani je zeleno. Kad bih imo knjigu. Ko da bi mi to pomoglo!

   minute…

Na zrak. Malo se prošetat.
   kupe sa starcima. kupe s djecom. kupe s parom
   prazan kupe…

   kofer, vrata, hodnik
Divota.
   prazan kupe, mir

Dnevnički unos bro————————–

Ovo je moj posljednji unos. Htio bi———————
————————————————————————-
———————————————————————–
——————-
————————————
——————————————pupovima. Proučavali smo ih, ali nismo otkrili ništa alarmantno. Vijest o tim čudnim zelenim izdancima brzo se proširila te je interes za botaniku naglo skočio. Dakako———————————–
————————————————————————————————–
———-
————————————————————————–
Listovi su bili fascinantna pojava. Njihov diverzitet te funkionalnost doveli su do kopernikanskog obrata ne samo u botanici, već općenito u znanosti te šire, u samim mislima ljudi. Tu je bilo sjeme zla. Lišće se brzo raširilo, što je bilo iznenađujuće, ali ne i zabrinjavajuće. Bilo je i tada nekih zabrinutih, ali većina su bili paranoični luđaci. Znanstveno, nije bilo razloga za ikakvu brigu. Iako je to bio nov fenomen,———————————————
Puk je prihvatio tu novu pojavu s oduševljenjem. Ne samo kao novitet, već i kao zabavan, svrhovit, pa čak i lijep dio života. ————————–
————————————————————————————
—————————————————————————————-
————–
—————-dio života. Sve bilje je sada bilo zeleno te se činilo da je pojava doživjela vrhunac. Među pukom su već uspostavljene svečanosti, zabave te općenito raznorodan suživot s tim zelenilom.
————————-
Neki znanstvenici su se zabrinuli tim neočekivanim širenjem, ali lišće je već postalo toliko popularno, da je objektivan rad nailazio na otpor. Ipak, neki su nastavili istraživanje, ali——————————-
———————————————————————————————
——————————————————
————————
—————————————————————————————————————
———————————————————————————————————–
———————————————————————————————————–
——————————————————–masovno umirati. Zelenilo je sad raslo odasvud. Razbijajući ljudske konstrukcije. Čak i tada, mnogi su odbijali povjerovati da je riječ o bilju. Nismo uspjeli izolirati agens, ali očito se radi o nekoj masovnoj hipnozi. Najednom otrovne biljke, posvuda raširene, nisu se mogle zaustaviti iako je bilo pokušaja. —————————————————————
——————————————————————————
————————————————————————–
——–upozorenje————————–

Preobičan dan

  Dan je bio preobičan, ali tada to još nisam shvaćao.
Šetao sam ulicama u potrazi za mirom, dumajući o svemu, ali ničemu.
Ljudi-čudovišta, mimoilazili smo se kao i inače. I s onim ljepšim i s onim gadnijim.
I sunce i oblaci i plavo i bijelo i zrak i smog i sve uobičajene osobine običnog dana. Najobičnijeg.

Šetao sam baš u tom trenutku pokraj jednog dućana, na uglu jedne te druge ulice, kadli sam spazio starca duge sijede brade kako začudno nezapažen hoda u suprotnom smjeru. U času mimoilaženja, trznuo se te mi šapnuo na uho-

  tako kristalno jasno

-da su mi svi problemi lako rješivi, kad bih ih htio riješiti.
Osvrnuo sam se za njim, ali već je nestao u gomili. Gledao sam je, tu gomilu, kao gomilu, a nisam je htio tako gledati, kao gomilu.
Nastavio sam hodati.

Sada shvaćam da je dan preobičan. Jer sve je obično. I dosadno, nezanimljivo. I dosadnije. I najdosadnije.
Mlohavim i slabim, od kože prema unutra. Pod dodirom običnog zraka.
Mrtav sam već se vidim, posustajem, ljudi zamjećuju da bauljam, ali očima još živo tražim…

  …tražim starca po prozaičnom platnu. Da mu odgovorim.

Starca prozaične duše.

Pismo

  naoblaka
-Dobio sam pismo. Jel moš vjerovat? Pravo pismo. Od papira i sve to. Pravcato…
  Joško gleda naizgled nezainteresirano.
-Od nekog mog rođaka sa sjevera. Navodno. Nisam imo pojma da imamo rodbinu van zemlje. Pito sam tatu, on niš nezna, al kaže da je moguče da je neko s mamine strane. Nezgodno, jer s mamine strane nikog neznam da bi mogo pitat. Jedino didu, al čovjek živi u pretprošlom stoljeću.
U svakom slučaju, frajer me zove sebi i pogleč:
  bunt papirnatih leluja u čvrstom stisku.
-Platio sve troškove do tamo i nazad te garantira smještaj.
  iznenađenje na Joškovom licu.
-Kaj veliš?
  prijatelj zamišljeno promatra savijanje lišća na jačajućem vjetru.
-I ja tak mislim. Več sam reko sestrama da idem. Sutra ujutro ide vlak.
Al pazi ono najbolje; frajer je bogatun te me smatra potencijalnim nasljednikom.

Promjene bloga

Opet sam poludio te se nadam da ču ovaj put dulje ostat takav. Sad bolje znam čeg se trebam čuvat da opet nepostanem normalan.
Bum malo mjenjo format i izgled bloga.
Zakej?
Jer mi se tak sviđa.
Negarantiram više da ču pisat petput tjedno, al bar jedanput da, iako je to malo, svakako bum se trudil više od toga napravit. To je prije svega, jer bum se okušo u novoj formi, priči u nastavcima. Bolje rečeno, epizodalnoj, jer če svaki post bit zaokružen. Ne volim sjeckanje. Ipak, postojat če nadpriča, koja če se polako otkrivat, al cilj je da se u svakom trenutku može ubacit u priču te da nije strašno ni ak se neka epizoda propusti. U mom stilu, dužina epizode može drastično varirati, zavisi kak ja smatram da treba bit dugačka.

Također, nevolim banane.

To ne znači da nebum posto i nekaj nevezano ko do sad, samo kad mi dođe.

U tom trenutku je spustio olovku te stao dubiti na glavi.

?

‘Kaj je s tim kratkim postovima?’
  -Nemam pojma

Autoironija

Kaj je s tim kratkim postovima?