Zerdav

Ja sam ono što nisam.

Month: Travanj, 2013

Djetinjstvo

tralalalala
tralalalala
tra-lalala
la
lala

kkhhh

Računica

2 + 2 = 5

Ono najbolje, nije zapisano.

Ljepota prizora

pao sam na koljena
 pao sam na laktove
  pao sam na dlanove
Ljepota prizora:
  -sočna trava po kojoj curi
   žuto
   miruju bez vremena
suze mi pucaju iz grla
Ljepota prizora:
  -bloom u svoj svojoj veličanstvenosti!!!
draškanje u penisu
D & A se hipijevski ševe
sada znam o čem je Nietzsche…
talim se u karamelu

    požuda postaje umna a razum opojan

Jebotebog

Događaj

  Pogreb. Obitelj i prijatelji. Crnina. Blijed, mršav čovjek.
-Ispričavam se. Dugo sam razmišljao trebam li danas govoriti, ali mislim da ipak vrijedi shvatiti zašto je to učinio. Ja sam također od tada nebrojeno puta razmišljao o samoubojstvu te se još nisam riješio tih misli. Ono što se dogodilo nama dvojici, čini se nestvarnim, neuvjerljivim… noćna mora pretvorena u stvarnost. Potpuni stranci, ali ćemo eto, na žalost, ovim iskustvom biti vječno spojeni.
  Bolni ranjeni pogledi.
-Oprostite, ali vjerujem da će nas ova spona pratiti i na onaj svijet. I to je možda jedino što me još drži.
  Grčenja vratova.
-Zašto nam se to dogodilo? Zašto baš nama? Kako? Koliko se puta to pitam. Od tolikih ljudi, što se svakodnevno mimoilaze, baš nama… Tajni strah mnogih, ali neostvariv, iracionalan, a ipak, evo se nama desio. I to je ono najgore. Baš nama… Tako je lako zamisliti, zaželjeti, da se to dogodilo nekom drugom. Tako lako… Tako mala vjerojatnost, mogla je samo poskočiti na drugoga.
  Pauza. Spušteni pogledi. Šum lišća.
-A što se točno dogodilo?
Prolaz. Prolaz između placa i trga, kojim smo i on i ja toliko puta prethodno prolazili. Običan prolaz. Običnog dana. Ja sam se vraćao sa, a on išao na, plac. Trebali smo se mimoići, morali smo se mimoići. Krenuli smo lijevo pa desno, on pa ja, u isto vrijeme. Pa smo stali pa opet. Nasmiješili smo se jedno drugom i probali opet. I opet nam nije uspjelo.
  Prepuknut glas. Miris mlakog vjetra. Suze. Suze.
-Oprostite.
  Teško gutanje zraka. Grčenje obraza.
-Nije… Tada još nismo shvaćali… Ali smo naslućivali… Jer već je bilo prekasno. Stali smo pitajući se na koju će stranu onaj drugi. Bojeći se da ako prvi krenemo, da ćemo fulati. Naići na isti pokret. Čekali smo jedan drugoga, svakim trenutkom ustrašeniji. Ukopaniji. Bilo nam je sve jasnije da nemamo kamo. Da ne znamo što. Mišići su nam trzali. Mirni. I već je i pristojnost ustupila. Gledali smo noge jedan drugog, bolno svjesni da se više nije pristojno pomaknuti. Da treba prepustiti drugoga. Bilo je gotovo.
  Staklen pogled.
-Pat. Nismo mogli dignuti pogled, nismo se mogli pomaknuti. Sve je već predugo trajalo. Jedino nam je ostala neugodna tišina sagledavanja situacije. To je bilo najgore. Suočiti se sa situacijom. Priznati si i pomiriti se s tim da ćemo ovdje ostati. Tko zna koliko dugo. I tko zna zašto.
  Unezvijereni pogledi, bez shvaćanja. Natučeni.
-Stajali smo tamo satima, da li zbilja ili ne, ne znam. Ali tako se činilo. Sati koji su trajali danima. Dugim kao godine. U tim trenucima preživjeli smo život. Ostarjeli. Izmijenili se.
  Pogledao je ostale.
-Zato nemojte misliti da je muž koji se vratio nazad, bio ista osoba. Niste ga razumijeli. Žao mi je što to kažem, ali to je istina. Ne znam tko je bio, ali bio je duboko ranjen.
  Suzne oči.
-U tim trenucima… Ne znam što je on preživljavao, ali ja… Nemrem o tom govorit.
  Žamor drugih ljudi negdje na groblju.
-Odnijeli su nas ukočene u hitnoj. Navodno su pokušavali razgovarati s nama, ali se zapravo ne sjećam što. Trebao nam je dan u bolnici da se oporavimo, da hodamo zapravo. Jer se nikad, na žalost, nismo oporavili…
  Osušen čovjek odlazi sam, ostavljajući za sobom shrvane bližnje. Nijemih pogleda u zemlju.

Veznici

i pa već dakle premda ali mada jer čim tek ili dok da makar kao iliti ipak a niti ni no iako te ma

Intervencija

  Čovjek bujnih zlaćanih kovrča šetao je ulicom. Poskakujući.
  Crni kaputi, zgađeno ga gledaju ispod šešira. Suknje, uzdrmane nećudorednošću, gube ravnotežu na štiklama. Nebo se zacrni pod naglim pritiskom tlaka.
  Veseli čovjek udisao je mirišljavost cvijeća pod nesmućenim suncem te stao pjevušiti.
  Čuvši mu pjev, šeširi gunđaju te čak i ovoreno podvikuju otkrivajući time debele noseve. Ubrzo se pojavljuje policija cičavih sirena. Prevrnute štikle klokoću. Dreka noseva pridružuje se kakofoniji.
  Ljepotan je primjetio da mu mašu te nešto dovikuju, ali mu nije bilo jasno zašto.
  Spremna oružja brzo opkoljuju prijestupnika. Osumnjičenik se ponaša vrlo čudno, prijeti se te lamata. Brzo je svladan snažnim i odlučnim udarcima s leđa.

  Vijesti:
Jučer su prolaznici bili zgroženi kad je viđen veseljak kako se otvoreno šeta ulicom. Policija je međutim brzo reagirala te je prijetnja neutralizirana. Pučanstvo je u šoku: ‘Bio je tako… veseo.’, ‘Strašno nešto, bio sam vani s djecom!’, ‘Vraćala sam se s posla kad sam ga vidjela. Možete misliti kako sam se prestrašila.’ Još ćemo o tome pričati u posebnoj emisiji, ostanite s nama…

Romantika

Mirisna livada.
Lešina auta. Miris rđe.

Malo zemljane dlake upada u porculanske tanjure. Sjaje žute sunčane zjenice.

Na trulim policama punim devedeova, smeđa lišajem obložena boca. Dvije staklene čašice, jedna okrhnuta.

Iznutrice jastuka za sjedenje.

Ispran projektor tvrdo muči na nagnutom stalku, zamrljan govancima.

Komadićak platna klopara po šipci, stara paučina miruje.

Poljsko cvijeće vene oko kostura u travi.

Apologies

-I failed yet again sir.
-I do see that.
-I’m sorry sir.
-I don’t need your excuses. Write something decent for a change not this drivel.
-I, I, I get distracted sir.
-What by I beg your pardon.
-British comedy sir.
-Oh, oh… It’s all right then.

Glasovanje

Čopor – vučemo se ulicom.
   … lijeno…
napušten asfalt… polegnuta trava… utonule zgrade… formalna tišina…
   … lijeno nedjeljno jutro…
Zbigecani – bauljamo na glasovanje.
   …kakti revno…
Kiselimo – oko glasačke zgrade-kutije milje kisele dame i gospoda. Sve same dame i gospoda. Kao i mi.
   …ulazimo…
Inspekcija pozor. Javi se u svoju diviziju. Predaj osobnu. Voljno molim lijepo.
   …pogled dole…
Kavezić od kartona.

   Listić?
   Brojke? Slova?
   Križić? Kružić?
   Origami?

Predaja pred komisijom.
   … pogled dole dole…
Brzo van. Hvatam zrak. Olabavljujem kravatu.
   … krut osmijeh…
Izmjena posramljenih pogleda. Izmjena glasačkih lica.

   Kako se vratiti doma?