Zerdav

Ja sam ono što nisam.

Month: Ožujak, 2013

Mat

Pljusnuh je tako jako da je pala. Gledam ju kako pada.
I gledam.
‘Šuuuutiii!!!’, bezrazložno dodajem.
Gleda me ranjenim okom. Traži objašnjenje. Sagledava situaciju. Ne razmišlja.
Drugo oko drži prekriveno rukom. Skriva popucale kapilare.
Naglo se okrećem da ne vidi moj identičan pogled. Neće vidjet da ju shvaćam, režim u sebi.

Čujem, digla se. Bojim se okrenut. Okrećem se iz inata.
Gleda me hladno. Odlučno. Prekinula je sa mnom.

K vragu.

Ja sam htio prekinut s njom. Mislim, došao bih do toga uskoro. Ošamarim je ponovno.

K vragu, k vragu, k vragu.

Sada me gleda ljuto. Okrećem se. Udaram šakom o zid. Pa opet.
Nisam pristojan. Moram se okrenut.
Okrećem se. Odguruje me. Padam. Padoh bolno.

Gledamo se. Ona gore crvenog oka. Ja dole, crvene trtice. Gledamo se. Siv zrak zuji sivu tišinu. Gledamo se. I gutamo knedle. Ravnopravni smo. Nitko nije pobijedio.

K vragu.

Pred neko vrijeme

Probadalo me u želucu od strasti. Prema svim klišejima, bio sam bolestan. Gadilo mi se to. Najgori je bio miris. Njen miris. Poput udice, uzice. Davao mi je neskidiv osmijeh.
 Poput elektrona u njenom magnetnom polju.
Sve moje misli i svi moji osjećaji bili su umočeni u njen miris. Plivao sam u parfemu. Gustom i slatkom. Usporeno.
 Poput muhe u muhožderki.
Prilijepljen uz nju sve samo ne fizički, trgalo me. Tako blizu, a tako daleko. Još jedan kliše, kako odvratno. Kako ogavno. Zamalo da je nisam dotakao, ali othrvao sam se.
 Poput kikiriki maslaca među šnitama kruha.
Primio sam se za kosu te izvukao. Udahnuo sam zrak. Usprkos 99.9% svoga bića, nisam joj se prepustio. Prestali smo se družiti.

 Jučer smo se sreli na ulici…

Mesija

Stojim na semaforu, hrpa ljudi također.
Čekam.

Dižem lijevu ruku, polako, do visine ramena, držeči je ispruženom, smjerom od tijela.
Ljudi primjećuju.
Polako je spuštam nazad.
Gomila oduševljenih, zanesenih očiju me liže.
-Are you Messiah?
-Ne znam, koji?
Otvaraju se usta, miješaju se pogledi, graja. Izbija diskusija.
Čekam.

Mijenja se svjetlo.
I dalje diskusija.
-Ne mogu čekati, moram kupiti kruh.
I dalje diskusija.
Odlazim dalje, pitajući se što će se dogovoriti.

De natura

Gledam dva gavrana kako si međusobno kopaju oči.
– – –

Ponekad, priroda je poetična.

Mljekarnica

Pogledala me izazovno.
Mljekarnica, pult, mljekarica.
Ne znam što da radim u tim situacijama. Hmmm, jel bih trebo nešto reć? Što?
Na svu sreću ona je reagirala.
-Znate, imamo posebnu turu slatkog vrhnja otraga. Nemojte nikom reć, ali ako hoćete probati?
Trebalo mi je slatko vrhnje.
-Može.
Iza pulta. Dio di nejdu gosti. Iza pulta.
Stražnja soba, ogroman frižider.
Nasmiješila mi se. Tek sam sada primjetio njenu vrlo izraženu figuru. Vrlo izraženu. Spustio sam pogled.
Otvorila je vrata hladnjaka te me zapuhlo sunce.
Primila me za ruku i uvela unutra. Zatvorila je ulaz.
U transu hodam mekom travom, toplim suncem, svježim zrakom, pod plavim nebom.
-Ovdje pasu naše krave.
I uistinu, mrljave krave posvuda pasu u manjim grupicama.
Kako?
Vodi me do većeg drva što baca sjenu na vrhu brdašca. Počinje me svlačiti.
Poševila me.
Oblačimo se.
-Jasno ti je valjda da zapravo nema nikakvog vrhnja?
Pokisao sam.
-Da.
Izgleda razočarano, ne mogu reć da sam iznenađen.
Šutke sjedimo.
Trava miriše preslatko, boje su prejake. Teletabilend.
Vraćamo se u sivu prodavaonicu jednako magično kao što smo i ušli.
Šutke izlazim.
Tolko o toj mljekarnici.

Pranje

Gurnuo sam si prst u uho i lubanja se otključala uz škljocaj.
Nadignuo sam gornji dio te stao pred ogledalo.
Polako sam izvadio mozak pa ga stavio u bubanj.
Otvorio sam dotok vode na slavini.
Uštekao sam utikač.
Uzeo sam mjericu jeftinog praška i nasipao ga.
Namjestio sam program te pritisnuo start.
Čekao sam.
Izvadio sam mozak u lavor i odnio u sobu.
Rasklopio sam sušilo te ga otresao.
Shvatio sam da sam namjestio krivu temperaturu.
Sav se usukao.

Prelazak

Najednom mi se prelazak ulice učinio strašno dosadnim. Čučnuo sam, toliko me to pritislo. Osjetio sam sve svoje prelaske, bivše i buduće, sve osim sadašnjeg. Njega nisam mogao zamisliti. Pognuo sam glavu.
‘Besmislen.’, prošaptalo mi je umom.
Ljudi oko i iznad mene čudno su me gledali, osjećao sam to, ali ja tu nisam ništa mogao. Besmislen, ne samo prelazak, već sve. Kao da sam srušio kal-toh svog svijeta. Crni bezdan mi je zamijenio oči u dupljama.
Čujem zeleno. Ljudi, nelagodno ili zahvalno, kreću preko. Škicam na njihove noge. Na provaliju kolnika. Vrti mi se.
Opet crveno.
Nekako mi je lakše. Uspješno sam ne-prešao ulicu. Odbio sam i ništa mi se nije dogodilo. ‘Još jedanput.’, ostao sam čučati.
Opet zeleno.
Morao sam provjeriti.
Opet crveno.
To je to. Ne moram prijeći cestu. ‘Što sada?’ Sada bih je mogao prijeći, samo drukčije.
Potrčao sam kao sprinter, naglo stao na pol puta, zavrtio se na mjestu, napravio par plesnih koraka, zatim kulerski polako polako nastavio, dobacujući komentare babama, zastao da počešljam kosu te skočio s mjesta na drugu stranu.

Od tada živim na toj strani.

Ka

Što sam stariji to više primjećujem:
boje,
mirise,
zvukove,
okuse,
opipe.

Kao dječak, nisam primjećivao ništa od toga. To je zato što sam tada neizmjerno više osjećao. Tada su se ti osjeti jednostavno utapali u buci duha. Tada.

Danas, u skladu s klimatskim promjenama sve više isušujem. Vjetar me brusi od, ali i do. Paradoks kojem se moram osmjehnuti, rado. Poput mačke, iako padam, okrećem se na noge. Pirueta.

Kao posljedica, moje latentne hedonističke sklonosti postaju sve izraženije, ja sam ih sve svjesniji. Opojan je to osjećaj, sveobuhvatan. Draži me, ali mu se ne predajem potpuno, od bojazni da ne postanem sine nobilitate.

Cijeli jedan svijet se otvara preda mnom, svijet koji sam začudno sanjao. Kao neki skriven bazični kod mog programa, koji sam eto otkrio. Šperhakl.

Dršćem…

Ad hoc

Jutarnja kava.
Joško i ja, svaki u svojim mislima kao i obično.
Čaj se dimi bijelo, hladno je.
-Idemo u Slovačku!
Joško me gleda nonšalantno iznenađeno.
-Jedu mi se Bryndzové halušky.
Zadovoljan osmijeh.

Sunce piči, nabrijano.
Upadamo u auto bez pakiranja, pravac cesta.

Ograda uličnih lampetina dok miljimo ulicama.
Gužvamo se s ne-putnicima.
Kaos autića.

Klizeći krajolik zelenila.
Plazim jezik kroz prozor, Joško vozi.
Sloboda.

Opet gradska vreva.
Uvaljujemo se.
Tražimo domaćina.

Bryndzové halušky.
Čapované.
Je to ono.

Prechádzka mestom.
Ľudia, vzduch, pokoj.


Jutarnja kava.
Joško i ja, svaki u svojim mislima kao i obično.
Čaj se dimi bijelo, hladno je.
Kaj sad?

Suđenje

-Optuženi ste za nošenje crvenog šešira.
Stara sudnica, presvučena patinom. Parter i galerija ispunjeni glavama. Raznorodnim.
Sudac sjedi čvrsto za stolinom.
-Kako se izjašnjavate?
-Nisam kriv.
U isti mah svi na nogama. Svaki torzo za sebe, bilo debel, bilo visok, bilo zelen, bilo star, bilo traper, bilo što. Ali strasti, ali mržnje, ali glasi, tvore jedinstven portret osude.
-Na vješala s njim!
-U kakvom svijetu moja djeca žive?
-Ubimo ga odmah!
-Jebem ti pas mater da ti jebem usranu koja te rodila!
-Ma kriv je, čemu ova farsa?!
Sudac bije čekićem po ušima.
-Mir!
Nevoljno, sporo, glave sjedaju.
-Dakle, jeste li ili niste nosili crven šešir, nasred ulice?
-Jesam, ali…
Opet torza.
-…neuspjeli abortuse, kad ti ja…
Sudac maše tim čekićem. Glave se uznevjereno smiruju.
-…ali ne mislim da sam tim zgriješio.
Sudac ih preduhitri gromovitim glasom.
-NISTE ZGRIJEŠILI?!! Ne misliš, to si dobro rekao! Pravila su jasna i za sve.
Publika puca.
-Tako je, tako je!
Sudac ih brzo dovodi u red.
-Mir u mojoj sudnici!
Posvemašnja tišina.
-Priznao si zločin, razlozi za njega nisu bitni. S velikim zadovoljstvom, osuđujem te na smrt. To na koji način će presuda biti izvršena prepuštam na izbor ovdje prisutnima.
Dostojanstveno se digne i lagano iziđe iz sudnice. Pogledi ga očarano prate dok ne nestane iz vida, a tada se svi okrenu prema osuđenom.
Sudnica se zabijeli od osmijeha.