Zerdav

Ja sam ono što nisam.

Month: Siječanj, 2013

Lov na troglodita

Čovjek nakako više cijeni uljuđenost ovdje u prirodi, ogoljen i sam. Zrak se zgusnuo u maglu, ali ne smeta mu, dapače. Obučen u fino odijelo i leptir mašnu, osmijehnuo se zaostalom mraku šume.
 Konj mu najednom zanjišti podboden naletom vjetra. Pogleda se sa stricem, vrijeme je. Ovo je prvi put da ide sa sinom, što je sretno iščekivao. Njegov otac, stric, tast, on te sada i sin.
 Mraz mu probija obraze kasajući kroz šipražje. U želucu još osjeća meku kajganu od doručka te ugodan čaj. Zijevnuo je.
 Tast ukaže na tragove. Ozarili su se. Nije svaka godina uspješna, s vremenom su se naučili dobro skrivati. Ali prošle godine su uhvatili jednog. Smjer je pokazivao na sjever, prema gore.
 Poveo se razgovor, ali ne sluša. Gleda šuštanje granja i bijelo sunce. Zapazi titraj. Pomak. Kosu. Prstom unese muk. Pokazuje na vrh brda.
 Blato klizi ispod čizama, ali nastavljaju prema gore. Miris natopljene zemlje. Otkucacji srca. Grak ptice. Sin je mlađi pa stiže prvi. Nestaje iz vidokruga.
Stišće zemlju poput stres loptice. Opet ga vidi. Otac već trči prema njima.
 To je ista žena, Njegova žena, prošlogodišnjeg. Drži ruku svog svježe ubijenog sina pod glavom. Ne plače, ne stenje, ne dršće. Sve je to već proživjela.
 Vraća se ponosan. Lešina mladca visi s konja njegovog sina. Prvi pohod pa uspješan. Prisjeća se svog prvog ulova.
 Sunce je ožarilo zrak. Zapjevušio je klasiku. Otac je počeo recitirati poemu.
Svečani ručak.

Hod

Šepa.

Izlazi na trg. Zapuhuje ga dojmljivost prostora. Golubovi na kamenim pločama i u zraku. Žena gura dječja kolica. Slijedi je očima u mnoštvo.
Skoro se sudara, boli ga noga.
Mora kupiti knjigu. Udobna fotelja u knjižari. Smeđa. Gleda ih kako kupuju. Omiljenja knjižara mu je na gornjem gradu. Upućuje se prema parku.
Razmišlja o ritmu. Broji korake. Gleda pločnik kako mu bježi ispod nogu. Gleda i gleda.
i gleda
i gleda
i gleda
Skoro udara dijete. Samostalni čunjevi trotoara. Ispričava se, u sebi. Majka drži sladoled u ruci. Pogleda kroz izlog. Nije gladan. Nastavlja ritam.
Ritam.
Dosano mu je dok stiže u park. Noga se privikava na spojenost s tijelom. Vidi je, curu s kosom. Prati je.
Nakon par blokova se počinje pitati zašto i odustaje.
Ritam. Knjižara.
Skreće prema gore. Novi pokreti su zapravo ugodni. I ugodniji. Šuma je na planini.

Um mu se vraća. Vraća u stan. Vraća u kuhinju. Vraća na prozor.

Asfalt teče.
i teče
i teče
i teče
i misli teku
Oslonjena na ogradi, promatra panoramu. Osjeća nogu. Približava joj se. Nonšalantno. Te staje blizu praveći se da je nije svjestan. Jer ne želi biti. Ona odlazi. Odiše.

Vraća se na susjedu. Vraća se na tuš. Vraća se na stolicu koja mu klizi ispod nogu. Vraća se na pod.

Pločnik klizi
i klizi
i klizi
i klizi

O priči

Dobra priča se sastoji od dva sloja.

U drugom se nalazi radnja, koja se sastoji od zapreka postavljenih pred protagonista, u širem značenju. Primjerice, preda mnom je pitanje što ću sljedeće napisati. Cilj mi je da se i vi to pitate. Pitate li se? Razmislite malo kaj biste vi napisali.

Neka, sačekat ću.



Jeste?
Sad ste se razočarali jelda, jer nisam napisao kaj ste si zamislili. E, nije lako. Zamislite da cijeli život morate razmišljati, a kaj sljedeće, a kaj sljedeće. Bitno je međutim da vam je stalo. Da je tebi stalo do tog što ću sljedeće napisati.
Možda je bitno pri tome da čitatelj osjeti ugodu. Čitanja. Da se intimno poveže s tekstom. Da osjeti ko da tekst govori upravo njemu. Da slaže riječi unutar, u svoje misli, da mu se prožimlju. Osjećaš li to? Tebi govorim.
Sumnjaš u iskrenost mojih riječi (zgodno a?), ali nemaš razloga. Svaka moja riječ je usmjerena isključivo te upravo tebi, jer upravo Ti ovo sada čitaš i upravo u tvom mozgu se sada nalazim. Neka postoji bezbroj klonova tebe, ni jedan nevidi ovu rečenicu baš kao Ti.

Ali ga melje?

Neka, sačekat ću.


A prvi sloj? Prvi sloj postavlja karakternu osobinu. Koja zaintrigira te se otkriva tek na kraju.

105. dan

Ne čitaj ovo!

Da se objasnim:

Eto ga. To je to.

Kako? Objasni si sam gade, ili gaduro dakako, ali to nije baš isto, a.

Kaj sam naučio na odmoru? Dvije stvari. Od kojih ni jednu neću podijelit. S tobom.

ma jel on poludio il totalno skrenuo? ili? koga ili? tebe, a!

slušaj sad vamo prijatelju i ili ne.

zakej pobogu ovo čitaš? jesam ti ljepo reko da ne.
Anarhistu.

m.

(umetni pouku po izboru)

Abeceda

apatija
bijeda
cinizam
čemer
ćudljivost
depresija
džapanje
đavolost
efemernost
fobija
groza
histerija
iritacija
jad
katatonija
letargija
ljutnja
mrzovolja
nemir
njakanje
očaj
patnja
razočaranje
strah
šugavost
tuga
užas
vrzmanje
zlovolja
žal

Tipkanje

Tipkao je i tipkao, a onda
pa je stisnuo enter

pa dva entera. Odlučio je najme napisati nešto dobro, nešto jako dobro. Za pet, ili deset li neku drugu brojku koja označava… napisavši tri točke shvatio je da piše gluposti.
Opet.
To je zahtijevalo novi red, mislili su mu prsti zadovoljno. Lako je prstima. Mozak pati. Gleda u tipkovnicu j k l, koliko bacila se nalazi na svakoj? Tipki .

Dakle, piše dakle i     radi pauzu     pa opet, kao radi većeg efekta. Najednom mu je sinulo, za odličan tekst ti samo trebaju odlične riječi..

Odlično.

Eto ga, zar nije predivno, naprosto     jedna vjeverica je proletjela
mozak mu se se se se počeo isključivati, da. Točka. . .
Laku noć rekao je     a, da, mozgu.

Međutim prsti, marljivi, prekrasni, ponosni su nastavili tipkati. Jednostavno su imali takvu potrebu. Ali su brži od sebe samih i počeli su poska poska poskakivatit ti ppo tipkovnici i i pomalo na na fgjfy sumece nasumce gihrghshrigh

A, probudio se mozak, samo da kaže: ‘Kakvo nasumce? Nema toga.’
Te opet zahrkao.

(no title)

(no text)

pričica

   Gledala je kaktus u snijegu s živim zanimanjem.

Par sati prije izišla je na ulicu da izlopata snijeg. Nije to htjela. Komu smeta taj snijeg? Naboranim nadrkancima, mislila je, eto komu. Ali lopatala je. Konformizam. Podvila je rep, iako nakostriješen i poslušala Mamu.
Naišao je međutim njen prijatelj iz susjedstva u kojeg je zacopana. Zgodan ko inače i dobro obučen. To je bitno mislila je.
-Jesi za kavu?
-Da!, pomislila je, ali je rekla: Hhhhmmmm, bih, ali moram očistit snijeg.
-O.
-Jel može malo poslije?
-Ne, moral bum ić.

Eto, to se događa kad činiš kaj moraš napravit. Ali, nije posumnjala u svoju odluku iako je cijelim bićem htjela povikati,
-JEBEŠ TI TO!
i baciti lopatu zrak, z guštom! Cijelo vrijeme si je to zamišljala lopatajući.
Na kraju se vratila doma lagano promrzla i sjela u fotelju u toploj pozi i pila čaj. Na prozoru je stajao kaktus, znojio se kao i staklo na samo par centimetara od njega, obučeno u hladnoću.
-Neprirodno, pomislila je i otvorila prozor dopuštajući kaktusu da diše svjež hladan zrak. Udahnula je i sama pa protegnuvši se, slučajno ga gurnula te je pao.

Gledala ga je, mirno, zelenog u bijelom snijegu i pitala se treba li ga podignuti.

Od…

Primio sam pismo:

Dobro sam.

Hmmm…

O bademima

   Tucanje badema.
Postoji tehnika. Koja se naravno vježba. Gdje primiti čekić, u kojem trenutku popustiti zamah te koje uopće jačine treba biti. Mjesto udara dakako, položaj sjedenja. Sve to utječe, a onda repetitio, repetitio, repetitio. Ad infinitum, u teoriji.
Zašto to pričam? Kao primjer.
Možeš dobiti na preciznosti, brzini itd. ali neke ćeš uvijek zeznuti, jer su različitih kora, jezgri i veličina. Neki su i pokvareni. Ali prije svega, ono glavno, ti se mijenjaš.
Uđeš u ritam pa izađeš iz njega, jer se uplašiš, zaboraviš, zaigraš, umoriš. Moraš malo promijeniti položaj sjedenja, dlanovi ti se znoje, korice ne padaju jednako.
Zašto to govorim?
Dok tucaš misliš o tucanju i pitaš se trebaš li misliti o nečemu drugom. O čemu? Ono glavno; možeš li? Možeš li se opustiti, posve automatski, do nesvjesnog raditi.
Prolaze minute i sati ako treba. o čemu misliš na silu, na zahtjev? Pred bademima.

   A ni jednoga nisam pojeo.