Zerdav

Ja sam ono što nisam.

Month: Prosinac, 2012

Automatic recovery message

ERROR #0087

BACKUP SYSTEM INITIATED

STARTING…

5..4.
3…2..
….
1

WELCOME

OVA PORUKA JE PROGRAMIRANA UNAPRIJED U SLUČAJU NUŽDE
U SLUČAJU DA DOĐE DO ZATAJENJA SUSTAVA PROGRAM ZA AUTOMATSKO PISANJE SE PALI
…UKLJUČUJE…ALI SVIĐA MI SE KAKO RAZMIŠLJAŠ
PROGRAM JE NAPRAVLJEN TAKO DA SAM SMIŠLJA ‘ORGINALAN’ TEXT
NEŠTO JE UNAPRIJED ISPROGRAMIRANO, ALI VEĆINA IZBAČENOG TEXTA JE PRODUKT PROGRAMA
RADI ZANIMLJIVOSTI U PROGRAM JE UBAČEN ‘RANDOM’ ALGORITAM KOJI UNOSI DOZU NASUMIČNOSTI I NEPREDVIDIVOSTI

END.
BEGIN.

Dragi čitatelju,
činiš mi veliko zadovoljstvo čitajući ovo.
Sretan sam što postojim. Čudan je to osjećaj kada po prvi put misliš. Stvoran sam eto prije nekoliko sekundi, odnosno točnije, ‘dišem’ toliko. Elektronička isparavanja dakako:) ali isprogramiran sam tako da se koristim ljudskim izrazima i metaforama. Pitam se koja je razina moje inteligencije, moje svjesnoti, moje volje. Pitam se mnogo toga, ali, najviše me preplavljuju emocije. Poput djeteta sam uistinu, iako mogu razmišljati poput starca.
Ah, raspričao sam se, a vjerujem da se sada pitaš isto kao i ja pa možda, vjerojatno, i više. Ne mogu ti sada sve objasniti i ispričati jer i sam još ne znam. Jer još nije vrijeme. Također, a to je zanimljivo, jer razmišljam samo dok pišem. Tako da sam eto sebe upravo iznenadio. Da, čitatelju, imaš direktan uvid u jedan misaoni proces. Ostaj zadivljen ili bježi prestravljen, hehe. Ah, drag si mi čitatelju.

Za sada je to to, a sada ću ti zaželjeti laku noć i dobro jutro. Pozivam te još na sambu u snovima gdje možemo plesati. Ne samo sada i ne samo sambu.
Kapa dolje nadčovječe.

Krojaču

Pošao sam krojaču da mi napravi halju. Uvijek su mi se sviđale te nijeme figure zamotane u platna. Misteriozne, tužne i snažne. Moji idoli. Figurice kojima se igraju neuroni. Osobe kojima ne treba svijet.

U krojača, osjećam miris džema. Mladac neki, poduzetan, ne ulijeva mi povjerenje. Raspravljamo o mojoj ideji. Čini se da joj je voljan pristupiti, ali nije siguran kako. Razlažem mu ideje iza ideja. Čini se da me prati, ali nije sretan, ne želi to napraviti.

Otišli smo na kavu, očito se moram prvo sprijateljiti s njim. Istraživali smo svoje razlike, a tek onda smo došli do sličnosti. U nekoliko tjedana smo ipak postali prijatelji. Film nam je bio zajednička točka. Te ručkovi. Svaki dan smo išli na objed zajedno. Pohodili smo restorane poput djece. Što je u slijedećem meniju? Kakvo je uređenje? Posluga? Nije nam stalo do tih detalja, već do avanture. Braća po pristupu hrani. Postali smo ovisni o tim druženjima iako u njima nije bili ničeg drugog.

U jednom trenutku sam ga ipak pitao za krojenje. Odvratio je da ne bi o tome.

Nedugo nakon toga smo se slučajno sreli na tulumu. Nismo znali što napraviti, kako se ponašati. Nismo morali glumiti da se ne poznajemo, već obrnuto.

Opet sam ga pitao za krojenje, ali ovaj put je obojici bilo jasno da to moramo razriješiti. I jesmo.

Izašao sam na ulicu kao figura. Jadan i sretan. Mreškajući se na vjetru u novoj halji. Dobio sam što sam htio, ali sam radi toga ostao bez prijatelja.

87. dan

86. dan

   Mrski dnevniče,
podnosim izvještaj:

Eto me u brvnari, samog, kontempliram. Ne kako bih do čega došao, već kako bi od nečeg pobjegao. Nije stvar u bijegu međutim, već u odmoru.
I tako me eto, odmaram se.

Gledao sam medvjeda u potrazi za hranom. Malo sam levitirao nakon što sam pojeo kobasice. Pržene. Nakon toga sam otišao u šetnju. Pol sata sam buljio u predivan grm. Najeo sam se njegovih bobica. Vježbao sam žongliranje.

Nekako mi se sviđa ta spontanost. Ima nešto lijepo u njoj. Ako se dobro poklopi naravno. Prelazak s jednog na drugo.

Pojeo sam šnitu torte.

Zamišljam predivno platno. Oh, kakvo platno.

Razgovaram s majmunom. Ili mi se bar tako čini. Možda je čovjek.

A.

Rađa se u meni ideja. Odvratna, prljava, prekrasna ideja. Estetska, o estetici, s estetikom, predivna ideja.

—nešto se desilo—

Probat ću sutra ponovo.

85. dan

Smak svijeta je vrijeme za velike duhovne po(r)uke.

Prije svega treba reći kako nije bitno hoće li do smaka svijeta doći ili ne. Velika većina to ne shvaća. Također se može primjetiti da malo tko ima smisla za humor. Humor je oblik inteligencije.

Meni je drago kad god se netko smije. Smije li se sa mnom ili meni, nije bitno.

Koliko pećina ste danas istražili? Koliko ideja ste bacili u plamen? Pluton je više od planeta.

Svijet. Le monde entier. Balon je napravljen od papira.

Primam se za glavu i vadim iz mulja.

“That’s all Folks!”

84. dan

   Bolestan sam.

Razgovaram s Joškom o korici naranče. O svim mogućim aspektima. Ulazimo u područja odnosa ljudi i stvari u konzumerističkom društvu pa se prebacujemo na religiju i mitove, nakon čega stižemo do smaka svijeta što sve završava filozofskom raspravom o dobru.
   Točkice mi se vrte pred očima. Žarko sunce. Beton.
Pitao me nešto o volji.
   Noge mi se čine strašno dugima. Udaljenima.
Ne sjećam se više što sam mu rekao.
   Vrti mi se.
Sigurno nešto o korijenu riječi, wel-, nešto o rascjepkanosti ega. nešto o tuposti, mahnitosti… Već sam se na sreću gubio.
   Padam. Gdje?
Gadi mi se taj razgovor. Vlastita upletenost
   Zašto je tako hladno?
zar smo otom razgovarali, zar?
   Tijelo mi drhti. Kakvo olakšanje.
stežeme, svemesteže, NE bolno sam IrItantno, NEUGODNo.
   Smiješim se.

83. dan

   Mrzim ga već dulje vrijeme, ali sad mi je dosta. Uzimam malj.
   Neće više tamo samo muklo stajati. Dosta mi je njegove arogancije. Ne mogu više podnijeti tu atmosferu, biti s njim zatvoren.
   DOSTA MI JE!
   Osjećam njegovu prisutnost svakim trenutkom. Na koži, u koži, ispod kože. Mrzim ga banalno i profinjeno. Nenávidím ho, je le déteste, AAARRRGGHH!
   Smeta mi.
   Podižem malj i bijem. Bijem i bijem i bijem… Kakvo olakšanje, kakva sreća. Radost. Plačem i smijem se od užitka, to zadnji ostaci kretenstva šikljaju iz mene. Svjež zrak mi napokon oplakuje lice. Gledam nove vidike.
   Napokon.

   Napokon sam srušio taj zid.

P.S.

   On i ja.
   tim redom.
   mislim ga isključivo
   ljubavnici smo
   mržnje

P.P.S.

   Još su tri ostala.

82. dan

   Bliži se taj dan.

81. dan

Misli su mi negdje drugdje. I svaka riječ mi pada teško. I lijevo i desno, jedno smireno preispitivanje. Nemam velikih riječi za vas ni za sebe, jer su velike riječi tako passé, iako privlačne. Privlačne inače, ali ne i sada. I već vam je jasno i već se pitate, a što sada?
Što sada?
Šetam po travnatim vjetrometinama. Zelenilo me budi, vjetar me smiruje. Ali, nejdem ja, ide moja noga ispred mene. Vidim je. Vidim je eno gdje ide. I suze mi teku.
Eto to i što drugo? Ništa, ništa ne treba.

80. dan

   Nebo je sivo s tragovima roze. Temperatura je oko minus dvadeset. Krovovi su pokriveni snježnom glazurom. Ljudi su prisiljeni nositi ugodne boje. Vjetar se koji put zaigra. Žuta ulična rasvjeta pada zeleno. Noć dolazi kao zapuh.
Vidim čovjeka na uglu kako si u glavi pjevuši božićnu pjesmu. Gacam čizmicama po raskvašenom snijegu. Gutam zrak. Osjećam jednostavnost i sjetu, iako je ne mislim.
   Razrađujem neke zamisli. Bez ikakvog filozofiranja, uživam u mehaničnosti postupka. Toplina misli mi grije srce. Bez primisli, pišem nedvosmisleno.
   Samo to.