Zerdav

Ja sam ono što nisam.

Month: Studeni, 2012

70. dan



              ahA

     hmmmm
                          #@!%#!
 ne   ov…
  riječi ili

                        hhhhhhr
    desno
            kaos
malo tam
                  V_____a

       maLo sim

                      …
    nepovezaNo
                gore

       beeeeeeeee
             okapoan

          ccccc
       di šam?
             …ali!


    eh

        ponOr el


          p
          a
          aa
          aaa
          aaaa
          aaaaa

           d
           a

    Bedak
       eeeee
       eee
       e
      t
    s
   a
  r

.

69. dan

Ustao se, popio rakiju i rekao:
‘Dobro, možeš se udati za njega.’
Bila je sretna. Iako je to očekivala i dalje je gledala oca u nevjerici. No, kakav je imao izbor? Zulufi su mu isticali snažne crte lica, dok je ona treperila. Može se udati, poći za svog muškarca.
Sunce se prelijevalo po stoliću, dok se premještao po sobi: ‘Ako ti smijem nešto reći.’
U umu je osjetila ljutinu, a u grlu kiselost.
‘Znam što misliš’, nastavio je, ‘sretna si, ekstatična štoviše. Vidi ti se na licu. Ali znaš me, ja sam pomalo pesimist.’
Ostavio je dugu sjenu posred sobe.
‘Vrlo mi je teško ovo reći i puno sam se premišljao trebam li. Te kako. Pa ipak…
Znam te, znam što želiš i razumijem i slažem se s tim. Ali to je tako rijetko. Toliko rijetko, da imam dojam da se za to, uvijek treba i malo potruditi. Pripremiti se, pogurnuti.’
Gledala ga je raširenih očiju, mirno. Pa nije ona glupa, mislila si je. Pa ipak…
‘Znam sve to tata.’
‘Znaš li? Jesi li to učinila ili se nadaš da će ti se nekako posrećiti. Da ti ne moraš ništa, da će se sve posložiti samo od sebe. Kćeri…’
‘Tata. Stvari su jasne, učinila sam onu osnovu, ali zbilja nema potrebe za još nekim zahvatima. Zar da izazivam vraga? I kaj da točno diram kad je sve kak treba?’
‘Sve je kak treba sada. A poslije? Misliš da si spremna? Da se ništa neće dogoditi?’
‘…Da.’
‘E vidiš, ne vjerujem ti. Rekla si: Zar da izazivam vraga? Što si time mislila, kad si spremna?’
Osjetila je da više ne može bježati od te misli.
‘Ako si spremna, onda se nemaš čega bojati. Onda znaš što napraviti u situaciji kad se stvari izjalove. Već si sada poduzela korake da se to ne dogodi. Namjestila si situaciju. A ti se bojiš…’
Sjedili su u tišini dok je sunce mijenjalo položaj. Soba, jantarno žuta. Sjetila se kad je isto tako sjedila kao dijete. I tog dana i tog i tog i tog… Nasmiješila se.
‘U pravu si tata, zaboravila sam se.’

68. dan

Pitali su me koji je smisao života. Gledao sam ih jedan produženi trenutak, tako da mogu reći da misle ozbiljno.
Bilo ih je dosta, naučnjaka, umjetnika, smetlara i drugih. Svih oblika i mirisa. Pitali su me to ozbiljno, opet moram naglasiti. Shvatio sam u kakvoj se situaciji nalazim pa sam učinio ono jedino smisleno: Elaborirani pokret rukama doveden do suzoizbijajućeg apsurda. Nasmiješio sam se i rekao: 42.
Bio je to očekivan odgovor i svi su očito očekivali više. Razočaranost, isfrustriranost, čak i ljutnja se proširila publikom. Znao sam dakako da će to biti reakcija. Bilo je to činjenično stanje i prije, nego se desilo.
‘Smisao života je permutabilno stanje ljepote izraženo varijabilnim koeficijentom koji se može interpretirati kao broj četrdeset i dva te tada čini konstantu, korisno i jasno vidljivu osobi dovoljno nezasićenoj idolima suptilno kozmičke, ali zapravo ljudske prirode, što je čini univerzalno upotrebljivom usprkos divergenciji te time i de facto logički istinitom.’
To sam izrekao baš u tom trenutku, namjerno i svrhovito. Učinio sam još jednu apsurdnu gestu lamatalima trupa te se uredno udaljio ostavivši ceduljicu s porukom. Na njoj je pisalo, a poslije su je pojeli: Ako je poanta točka na i… što je prije poante?

67. dan

Autoreferentna rečenica.

66. dan

Osuđen na konzekvence svoje zablude odlučio je problemu pristupiti praktično. Usađen u zemlju dvjema nogama, glava mu je lebdjela neovisno od tijela. Govorim dakako metaforički. Neumoljivost konkretne klupe mu se pričinjala pred očima tvrdo. Tvrdo kao drvo. Iluzornost svijeta je bila njegova zbiljska, bitna, svakodnevica, ali se sada gubila u plinovitom stanju odustajanja. I odluke. Uistinu, u tom trenutku, klupa je predstavljala; centar, patos, konvergentnu točku cjeline koja seže dalje od samog njegovog bića. Ne mogu ipak reći da je bilo dubine u njegovom odnosu spram te klupe, baš nasuprot, njihova povezanost je bila fizička, dionizijska, neposredno nevina. Njegova lijeva ruka je pritom ostala na mjestu dok se desna ‘kretala’ u smjeru tog iskona, te rupe, što ju je predstavljala klupa.
Bio je sretan. Ne neiskreno. Nije znao što je posrijedi i njegov mozak je znao da se predaje, baca, otkida od i prema nečemu za što nije mogao reći ni što je ni što će donijeti.

Tu ću završiti, jer govoriti o samom njihovom kontaktu je bespredmetno, vulgarno, banalno. U krajnjem slučaju nezanimljivo.

65. dan

Riječ
Rečenica
Svijet
Smak
Smrt
Crno
Dubina
More
Kopno
Bizoni
Istrebljenje
Vanzemaljci
Film
Akademija
Faust
Vrag
Crveno
Prevara
Laž
Inteligencija
Asocijacija.

64. dan

Prošetala sam parkom i shvatila da je danas lijep dan.
Iznenadio me.

Kući je zagušljivo. Ima samo toliko elemenata. Stol je lijevo, ormar je desno… Malo se pomaknem i u drugoj sam sobi. Bila sam pred knjigom, pred kompom… Zaboravila sam se.

Odlučila sam se prošetati vani. Nije mi se nešto dalo, ali sam morala izaći.
I sada me iznenadio. Svjež dan.
Ugazila sam u lišće i zašuštalo je. Protrčala sam kroz njega i smijala se.
Shvatila sam tada da je zrak svjež. Da teče.
Da prostor ima dubinu. Da traje.
Zavrtila sam se kao dijete.

Prošetala sam parkom i shvatila da je danas lijep dan.

63. dan

Vidjet ću svoju budućnost.
Neće mi se svidjeti.
Htjet ću je promijeniti.
To će mi uspjeti, ali pritom ću promijeniti cijelu svoju prošlost.
Žalit ću.
Više neću biti isti čovjek.
Neću biti zadovoljan novim životom.
Shvatit ću ironiju svog položaja.
Pokušat ću ispraviti pogrešku, ali mi neće uspjeti.
Ostatak života ću provesti nijekajući budućnost te trudeći se vratiti u prošlost.

62. dan

nedamise

61. dan

   Ušao je u stan kasnije nego obično.
Došao je pred zgradu te zapalio cigaretu. Snijeg je padao obilno i jedino svjetlo je bilo umjetno. Polu u sjeni, stajao je raskopčanog kaputa ispod kojeg se naziralo odijelo. Crna kravata mu je bila olabavljena, netipično. Cura iz stana D se krenula tuširati. Čik je bacio na pod, ali umjesto da uđe, ostao je stajati vani. Teško je bilo odgonetnuti što misli. Čulo se graktanje vrane. Obitelj iz stana B, je gledala televiziju. Završavala je prognoza vremena nakon vijesti. Najednom se trgnuo te ušao u zgradu. Stan C je iznajmljivao student kojega nije bilo po cijele dane pa tako ni sada. Cura iz stana D već je sredila nokte kada je izašao iz lifta. Zastao je u hodniku te pogledao kroz prozor. Kao da je nešto tražio. Opet se čula vrana. Osvrnuo se kada ga je pozdravio starac iz stana A koji se upravo spremao u dućan. Nastavio je prema stanu E.
   Ušao je u stan kasnije nego obično.
Skinuo je crne cipele umrljane blatom te objesio crni kaput. Otvorio je prozor i zapalio svijeću. Oprao je ruke te sjeo za stol. Pred njim je bio telefon. Cura is stana D se šminkala. Stan C je i dalje stajao prazan. U stanu B je došlo do kuršlusa. U stanu A starac je stavljao hranu u zamrzivač. Podigao je slušalicu i nazvao. Razgovor je trajao kratko. Spustio je slušalicu i opet zaplakao. Crno odijelo se stapalo s polutminom.