Ustao se, popio rakiju i rekao:
‘Dobro, možeš se udati za njega.’
Bila je sretna. Iako je to očekivala i dalje je gledala oca u nevjerici. No, kakav je imao izbor? Zulufi su mu isticali snažne crte lica, dok je ona treperila. Može se udati, poći za svog muškarca.
Sunce se prelijevalo po stoliću, dok se premještao po sobi: ‘Ako ti smijem nešto reći.’
U umu je osjetila ljutinu, a u grlu kiselost.
‘Znam što misliš’, nastavio je, ‘sretna si, ekstatična štoviše. Vidi ti se na licu. Ali znaš me, ja sam pomalo pesimist.’
Ostavio je dugu sjenu posred sobe.
‘Vrlo mi je teško ovo reći i puno sam se premišljao trebam li. Te kako. Pa ipak…
Znam te, znam što želiš i razumijem i slažem se s tim. Ali to je tako rijetko. Toliko rijetko, da imam dojam da se za to, uvijek treba i malo potruditi. Pripremiti se, pogurnuti.’
Gledala ga je raširenih očiju, mirno. Pa nije ona glupa, mislila si je. Pa ipak…
‘Znam sve to tata.’
‘Znaš li? Jesi li to učinila ili se nadaš da će ti se nekako posrećiti. Da ti ne moraš ništa, da će se sve posložiti samo od sebe. Kćeri…’
‘Tata. Stvari su jasne, učinila sam onu osnovu, ali zbilja nema potrebe za još nekim zahvatima. Zar da izazivam vraga? I kaj da točno diram kad je sve kak treba?’
‘Sve je kak treba sada. A poslije? Misliš da si spremna? Da se ništa neće dogoditi?’
‘…Da.’
‘E vidiš, ne vjerujem ti. Rekla si: Zar da izazivam vraga? Što si time mislila, kad si spremna?’
Osjetila je da više ne može bježati od te misli.
‘Ako si spremna, onda se nemaš čega bojati. Onda znaš što napraviti u situaciji kad se stvari izjalove. Već si sada poduzela korake da se to ne dogodi. Namjestila si situaciju. A ti se bojiš…’
Sjedili su u tišini dok je sunce mijenjalo položaj. Soba, jantarno žuta. Sjetila se kad je isto tako sjedila kao dijete. I tog dana i tog i tog i tog… Nasmiješila se.
‘U pravu si tata, zaboravila sam se.’
