48. dan
Osjećam stanjenje stijenke prošlosti. Prostorno-vremenski kontinuum se danas složio oko mene, za mene. Ili mi se barem tako čini.
Mamino sam dijete. I bojim se. Opet sam zatočen.
Ali igram se. Gledam sestru i osjećam se odgovorno. Plače mi se.
Trčim ulicom iza zgrade. Na svježem zraku. Igramo se po cijele dane, ali više nisam siguran da sam sretan. Padam. I razdirem si koljeno.
Izgubljen u igri, stvaram dan svojim mislima. Iako se miče mimo mene. Nisam sretan, ekstatičan sam. Nadrogiran sobom i svojim savršeno proporcionalnim dječjim tijelom.
Budim se i ne sjećam se ničega iz tog stanja. Samo da mi nešto fali. Pravi ovisnik. Tata kaže da imam ovisničku dušu.
Treba mi fiks. To je sigurno. Ali nije dostupan. Niti želim prodati dušu vragu. Vraga treba nadmudriti. Tako to rade u knjigama.
Stojim na vjetru. I trudim se imati ekstazu. I imam je. U glavi. Negdje.
Plačem.