Zerdav

Ja sam ono što nisam.

Month: Listopad, 2012

48. dan

   Osjećam stanjenje stijenke prošlosti. Prostorno-vremenski kontinuum se danas složio oko mene, za mene. Ili mi se barem tako čini.
Mamino sam dijete. I bojim se. Opet sam zatočen.
Ali igram se. Gledam sestru i osjećam se odgovorno. Plače mi se.
Trčim ulicom iza zgrade. Na svježem zraku. Igramo se po cijele dane, ali više nisam siguran da sam sretan. Padam. I razdirem si koljeno.
Izgubljen u igri, stvaram dan svojim mislima. Iako se miče mimo mene. Nisam sretan, ekstatičan sam. Nadrogiran sobom i svojim savršeno proporcionalnim dječjim tijelom.

Budim se i ne sjećam se ničega iz tog stanja. Samo da mi nešto fali. Pravi ovisnik. Tata kaže da imam ovisničku dušu.
Treba mi fiks. To je sigurno. Ali nije dostupan. Niti želim prodati dušu vragu. Vraga treba nadmudriti. Tako to rade u knjigama.

Stojim na vjetru. I trudim se imati ekstazu. I imam je. U glavi. Negdje.
Plačem.

47. dan

Ustao sam se, oprao zube, umio se, popio čašu vode, itd.
Obukao sam odijelo koje mi je donio Joško te stavio kravatu. Budući da je nikad ne nosim, otišao sam do susjede da mi ju zaveže. Derala se na mene što je rano budim pa sam to prepustio prosjaku.
Šetajući se gradom pomogao sam starici nositi vrećice.
Potom sam otišao u ured glumiti psihijatra. Nemam diplomu, ali imam veze. Prva pacijentica je bila neka plavuša koja je osjećala… no, mislim da nije potrebno objašnjavati. Slijedeći je bio neki debeli frajer u krizi srednjih godina. Rekao sam mu da smršavi, ovo mu je jedinstvena prilika.
Za danas je to bilo to, namazao sam si džem i pomislio kako se možda mogu ubiti dvije muhe jednim udarcem.
Dan se silno prolijepšao pa sam otišao prošetati do parka. Zavirio sam u restoran i najeo se te vratio doma.
Navečer sam otišao na kartanje s prijateljima za kartanje. Popio sam par piva i zaspao izmoren.

Sve u svemu, običan dan jednog luđaka.

46. dan

Na svu sreću uspio sam ostati lud.

Kao takav, moji doživljaji će se možda činiti čudni ili čak nevjerojatni, kompletno fabricirani, kako bi se reklo. Ali, luđak ne izmišlja jer živi istinu. Naravno, to također znači da me uopće ne breca (eh kak sam fin) bacat sentencije pred svinje.

Dakle da s vama podijelim svoje otkriće.
Sigurno ste se pitali zašto kad posadite novce, iz njih ne naraste drvo novaca. I ja sam se to pitao, ali otkako sam poludio takve stvari su mi sasvim jasne. Do rješenja sam naravno došao sadeći sir. To vam je loša ideja i nije dobra ideja, ne isplati se, samo ostanete bez sira. Ako vam je to namjera naravno… Dakle, sir nije plod, a novci su lišće. Ako posadite lišće, neće narasti drvo. Budući da su na drvu novaca, novci ekvivalent lišća…

Ali, čekaj malo, sir je plod, dobro kažeš. Plod ljudskog rada. Ali ljudski rad je kao korov. Nema ni debla ni granja ni lišća. Širi se lako i brzo i odmah raste u novi korov. Kao virus.
Nemoj me vući za jezik, nema takvog lišća.

Ali ovo što ću vam sada ispričati nije nešto što sam ja doživio, tako da nemojte kriviti mene za nebuloznost. To se dogodilo mojoj sestri:
   Autobus u snijegu.
Mrak, hladnoća. Put, prema naplatnim kućicama. Kraj školske ekskurzije. Umjesto svinja, što se meni jedanput dogodilo, miočani…

jezovita muzika šušti iz sablasnih stabala
to drveće dršće
hladan bijeli znoj pada na moju hrabru sestru


Najednom
Najednom čuje sablasan zvuk: “…koji je ono zadatak…”

Mraz prodire do kosti. Pogleda lijevo iza sebe i vidi… to… učenika kako drži mobitel kao svjetlo jednom rukom dok drugom rukom čita iz…
…zbirke za fiziku.

45. dan

Probudio sam se lud.
I odlučio sam ostati takav.

Otišao sam na ćevape u pidžami i čizmama. Pomogao sam starici nositi vrećice. Napravio sam zvijezdu. Operirao sam medvjedića. Poljubio sam random curu. Pio sam kavu. Izvrijeđao sam drvo. Gledao sam film unazad. Oprao sam veš na ruke. Odlučio sam otići na spavanje prije ponoći.

Siguran sam da ću imati noćnu moru.
Da sam opet normalan.

44. dan

Budući da ne mogu reći ništa pametno reći ću nešto glupo.

43. dan

Na roštilju sam razgovarao s nekom curom o poeziji.

Jedino je meso bilo poetično.

42. dan

Na roštilju sam razgovarao s nekom curom o poeziji.

Bilo nas je desetak. Večer. Ljudi su bili manje više ugodni. Uz vatru je bilo dovoljno toplo. Odvijali su se normalni dosadni razgovori. Meso je bilo vrlo fino, a ja sam bio vrlo gladan. Najviše sam komunicirao s dvije cure koje su sjedile do mene. Pečenje je bilo sočno, dobro začinjeno, mirisno. Jeo sam pomalo svinjski, ali nisam žalio. Prsti su mi se presijavali dok su potezali za mekim jezicima paprike. Ostali su se lagano ustručavali, ali ja nisam. Jedna od njih piše poeme. Zavalio sam se i udisao svjež zrak. Hrana mi je ušla u misli te bojila noć. Recitacija želuca je nadglasala neku njenu rečenicu o stihu.

41. dan

Na roštilju sam razgovarao s nekom curom o poeziji.

Okusi
su se slijevali
s jezika u mozak

Pretakali u riječi,

ali ne i obrnuto.

40. dan

Pretencioznost je neizbježna.
Pitanje je samo izvedbe

Zato volim slagati puzzle.

39. dan

Rad čovjeka puni prašinom
koja pokriva sve ostalo.