25. dan
Koji je zvuk jedne ruke koja plješće o drugu ruku?
Bio sam na koncertu klasične glazbe i naravno, bilo je pljeskanja. iskreno rečeno, koncept mi nikada nije bio jasan.
No prvo dakle, kako se to izvodi? Koji je položaj jedne ruke u odnosu na drugu? Orijentacija dlanova, zakrivljenost dlanova, izgled te naposljetku i zvuk. Uvijek kada dođe do trenutka pljeskanja, pogledam okolo da vidim kako to ostali čine. Na žalost, čini se da svatko ima svoj primjer.
Mislim da je to nešto što bi se trebalo učiti u vrtiću, kako pljeskati. Što to govori o našem društvu? Kako bi to izgledalo da nas nitko ne uči jesti i da svatko koristi nož na ‘svoj’ način. Već čujem akcionarne glasove, “pa zašto ne?”. Uistinu, ali zašto ne ne. Nekako mi se ne čini da je učenje korištenja noža napad na slobodu ili individualnost. Je li napad na slobodu vidre kad je mama nauči razbiti školjku? Ne. To je vještina i jednostavno nema tu dubinu, rekao bih.
Poput hrpe gluhih koji pokušavaju plesati.
Ali i sam smisao pljeskanja mi je uvijek izmicao. Nikada nisam iskreno pljeskao. Ne samo zato što nikad ništa nije bilo toliko dobro, već i zato, a još i više zato, što bar moj, instinktivni čin u trenutku oduševljenja nije da nasilno spojim svoju lijevu i desnu ruku u više brzih navrata.
Ah ti pljeskovi, znaju li ga trajati. Možda je pljesak neka vrsta kozmičkog ekvilibriuma. Budući da si uživao u protekloj skladbi, sad si moraš zapeći ruke, izbiti svaku misao na djelo dosadnom i relativno bolnom radnjom.
Ili možda jednostavno ne znam pljeskati?
Zvuk jedne ruke koja plješće o drugu ruku je zvuk kakofonije, kaosa, nereda, djetinjeg iživljavanja, a koristi se u svrhe konformizma, bontona, uređenosti i pristojnosti.
Nije čudo što dlanovi peku.
