Zerdav

Ja sam ono što nisam.

Month: Rujan, 2012

25. dan

Koji je zvuk jedne ruke koja plješće o drugu ruku?

Bio sam na koncertu klasične glazbe i naravno, bilo je pljeskanja. iskreno rečeno, koncept mi nikada nije bio jasan.
No prvo dakle, kako se to izvodi? Koji je položaj jedne ruke u odnosu na drugu? Orijentacija dlanova, zakrivljenost dlanova, izgled te naposljetku i zvuk. Uvijek kada dođe do trenutka pljeskanja, pogledam okolo da vidim kako to ostali čine. Na žalost, čini se da svatko ima svoj primjer.
Mislim da je to nešto što bi se trebalo učiti u vrtiću, kako pljeskati. Što to govori o našem društvu? Kako bi to izgledalo da nas nitko ne uči jesti i da svatko koristi nož na ‘svoj’ način. Već čujem akcionarne glasove, “pa zašto ne?”. Uistinu, ali zašto ne ne. Nekako mi se ne čini da je učenje korištenja noža napad na slobodu ili individualnost. Je li napad na slobodu vidre kad je mama nauči razbiti školjku? Ne. To je vještina i jednostavno nema tu dubinu, rekao bih.
Poput hrpe gluhih koji pokušavaju plesati.
Ali i sam smisao pljeskanja mi je uvijek izmicao. Nikada nisam iskreno pljeskao. Ne samo zato što nikad ništa nije bilo toliko dobro, već i zato, a još i više zato, što bar moj, instinktivni čin u trenutku oduševljenja nije da nasilno spojim svoju lijevu i desnu ruku u više brzih navrata.
Ah ti pljeskovi, znaju li ga trajati. Možda je pljesak neka vrsta kozmičkog ekvilibriuma. Budući da si uživao u protekloj skladbi, sad si moraš zapeći ruke, izbiti svaku misao na djelo dosadnom i relativno bolnom radnjom.
Ili možda jednostavno ne znam pljeskati?

Zvuk jedne ruke koja plješće o drugu ruku je zvuk kakofonije, kaosa, nereda, djetinjeg iživljavanja, a koristi se u svrhe konformizma, bontona, uređenosti i pristojnosti.
Nije čudo što dlanovi peku.

24. dan

Ustao sam se umio obukao pospremio krevet izišao van kupio burek i jogurt sjeo se u kafić naručio čaj pojeo burek razgovarao s vanzemaljcem popio čaj prošetao se do antikvarijata kupio pjesme otišao na travu s Joškom prošetao se do restorana naručio čitao pjesme pojeo prošetao se do prijateljice razgovarali smo došao je vanzemaljac došao je njen prijatelj kartali smo spremili se i otišli na večeru dobro smo jeli izišli smo prošetali se otišli u klub plesali smo zajebavali se izišli smo prošetali smo se do šume zaspali smo u kolibi probudili smo se sljedeći dan popeli na planinu smijali se ko blesavi stigli smo na vrh jeli smo grah vratili smo se nazad otišli smo do mene čitali smo poeziju naručili smo večeru razišli smo se vanzemaljac se vratio nazad u ludnicu zaspao sam.

23. dan

  Naravno, ponekad ti se dogodi da naiđeš na dvostruku šljivu.

Buljim u zid. I njegovu bjelinu.
Buljim i
buljm
Trepnuh
S lijeva čujem kišu, s desna ništa.

Sputan i mamuran
kontempliram o skoku kroz prozor

Učinilo mi se da se pomaknuo, zid.
Buljim
ne, stvarno, čini se da se miče.

Poda mnom i preda mnom,
dvostruka šljiva.

Okrećem se prozoru
udišem topao zrak
zatvaram oči

Je li zid još uvijek iza mene?

Čujem se kako je zagrizam
hladnu

Buljim i
buljim
te bacam košticu kroz prozor.

22. dan

   Zašto je sreća tako dosadna?

Ležim u svježoj zelenoj travi i što sad?

Gledam film na stijenki neba.
Umom mi zavija vjetar.
Prsti mi se koče u titraju.

Poput ribice u akvariju vidim sve te divove…

Sklope mi se oči i

…a onda bubnem facom o stijenku i izgubim sjećanje.

budim se uz kišu
pa se smiješim.

21. dan

kruga nema, samo trokuta što se vrte

A ja ih volim iako me bodu, jer me bodu
I mrzim ih jer me bodu, iako me bodu

vrte se vrte se vrte se
bez…

pišem trokute iako ih ne znam
v=a√3/2
stojim na vjetru

dok ne čujem lišće kako šušti
R=a√3/3

Ali šušti li lišće ili vjetar?

Ipak trokute slažem
jer kruga nema

Iako
vrte se vrte se vrte se

20. dan

Vratio sam se iscrpljen.
I što me dočeka? Brava.
Buljim u nju mutav.

   Hodao sam cijeli dan. Među zgradama i po ulicama. Sjećam se… čini mi se… sunca? I po travi i po betonu.

Imam dojam da sam nešto zaboravio. Stojim.

   Naprijed i po strani. Ne, išao sam. Odlučno i jadno, ne znam kuda. Neminovno.

Ključ mi se nađe u ruci. Zašto? I guram ga… i tiščem i silim i tijesnim, i nukam, i uđe. Zašto? Stojim na pragu.

   Žumanjak, i smog? Prijatelj? Gorka trava.

Skidam majicu i perem ruke i sjedam.
.

Sada ih vidim. Sada. Sada ih vidim jasno. I jedne i druge i treće i četvrte i… i mnogobrojne
   Tabani su mi pretopli, a ruke prehladne.
brave.

brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i brave i


A ključeve?

19. dan

Ponekad ti se jednostavno dogodi nešto čudno.
Danas je to bio jedan turist.
Pratio sam ga otkako sam ga vidio.
Nosio je slamnati šešir širokog oboda, iskreno izgledao je kao ženski.
Vani je bilo za kratke rukave, ali on je nosio fluorescentno žutu plastičnu jaknu. Zakopčanu.
Ima je uske tamne traperice, priljepljene uz noge te stare bijele tenisice.
Držao se pogrbljeno, a fotoaparat je držao u desnom džepu jakne.
Hodao je odsječeno, i žustro.
Faca mu je bila buljava, a oči ohole.

Fotografirao je psa kako piša, a pišao je dugo. Donositelj anomalija taj frajer.
Fotografirao je neku čudnu ljubičasto-crvenu biljku. Sagnuo se da ju uhvati odozdola.
Fotografirao je i zgrade i ljude i tako to, a ja sam sve pratio, sve pamtio.

Jednom prilikom sam shvatio da je dosadan i otišao.

18. dan

Probudila me vriska
Tako iskrivljena da u početku nisam bio siguran je li iz užitka ili patnje. Toliko visoka da nisam bio siguran je li ljudska ili ptičja.
Zanimljivo je koliko je blizu trava, kada ležiš na betonu
Otvorio sam oči u hladno tame. Dvije sjene pod narančastim svjetlom. Narančasto narančastim.
Jedna je vukla drugu. A druga je vrištala do samog pakla. I mora da su je čuli jer ju je prva odalamila. Međutim druga nije stala. I opet. Nije stala.

Gledao sam.

Vriska, narančasto i sjene. To je konstanta. Sve ostalo se mijenja, zvuk, svjetlo, obrisi.

Gledao sam.

Glumile su. Ne krv, ne izraze, ne. Ali glumile su.
Jedu li kruh na siru ili sir na kruhu?

Gledao sam.

Jedna je vukla drugu. A druga je vrištala do samog pakla. I mora da su je čuli jer ju je prva odalamila. Međutim druga nije stala. I opet. Nije stala.

Gledao samo.

17. dan

Svjetlo me tuče u oči
i postao sam svjetlo
i tučem

i tučem
i tučem

i postao sam oni
i mrtav sam

i lažem
i lažem

i lažem

Svjetlo me tuče u oči

16. dan

Deprimirao me krevet.

Crna kava se točala i imao sam nekoliko minuta za ubiti. Stajao sam ispred kreveta raširenih ruku i muklo ga ispitivao. Njegova nesmotrena urednost i neminovna datost su me izluđivale. Koliko minuta je bilo sadržano u tim posteljinama.
Pogledao sam na sat. Čaj je već bio gotov. Povukao sam se za kosu, okamenjen na mjestu. Tik tak, tik tak, tikatako je. Miris čaja.
Pun snage, ali mlitav, divljački sam ga razbusao, bacajući posteljinu u zrak.
Zazvonilo je na vratima. Uhvatila me prolazna panika.
‘Tko je?’
Bez odgovora.
Pustio sam Joška unutra.
Vidio je krevet te me pogledao pa sjeo na stolicu promatrajući ga. Jedna ruka mi je napravila pokret prema krevetu. Sjeo sam do njega.
Opet je zazvonilo. Ščepala me panika.
‘Elektra’
Pustio sam ga unutra. Zaklanjao sam pogled prema krevetu.
‘Imate čašu vode?’
Jadan sam otišao u kuhinju. Čaj se prenamakao. On se prošetao do Joška te ležerno promatrao krevet.
‘Izvolite.’
Gledao sam ga napet kako polako guta.
Nakon što sam zatvorio vrata, sjeo sam opet. Sjetio sam se čaja i otišao izvaditi vrećicu. Kad sam se vratio, Joško je sjedio na zgužvanom krevetu.
Htio sam nešto reći, ali je opet zazvonilo. Panika.
‘Bok. Bila sam u blizini pa sam se došla svrnuti.’
Pustio sam je unutra.
Ruka mi je napravila pokret u priližnom smjeru stolica.
‘Želiš li što popiti?’
Otišao sam im po vodu. Kad sam se vratio i ona je sjedila na krevetu. Sjeo sam na stolicu ukočen. Gledao sam ga prestravljen, bilo je prekasno da išta kažem.
‘I…’
Slušao sam je. Čaj mi se hladio. Držao sam ga u ruci, ali jedva sam nešto otpio.
Tik tak, tik tak, tikatako je sat.
‘Zar si se tek sada probudio?’
Progutao sam Ne, otpio gutljaj i odmaknuo pogled u stranu, posve smeten.
‘Oprosti kaj sam te probudila.’
Joško je otišao ubrzo nakon nje.
Posložio sam ga i stao ispred njega izmučen. Buljilo je u mene. Naglo sam ispio čaj te pobjegao van.