Zerdav

Ja sam ono što nisam.

Month: Kolovoz, 2012

5. dan

Sjedio sam na kauču i gledao televiziju. Neki ljudi su radili nešto s nekim drugim ljudima.

4. dan

Slijepe zgrade
nijeme noći
ljetni povjetarac maže tamu

kadli čujem
rijedak pjev
iznenađen
kušam mrak

Iza zida, iza plahte
sklonjena
rijetka ptica

guguće
kliklće
crvkuće

dobro hranjena

Što li je
tako rijetka

3. dan

  Što reći o lijepom danu. Osim da si buljio u njega kao obmanut. Da te Apolon zaslijepio. Da se ništa vrijedno nije dogodilo.

Vrijedno? Ili možda baš to. Q. Koja je vrijednost Boga?

Odgovor je tuga. Oker žuta. Da?

Čaša dobre trave.

Brzo se cigla suši i metal hrđa. Ne?



Očiju uprtih u crnu zidnu ploču, udubio se. Zamrznuo je svijet poput filma… ali vrijeme nije stalo. Nevidljivi cvrčak mu je pilio uši. Zrak, oštar papir, tanak do providnosti.
Osmijeh mu se nabijao u glavu. Tko laže?

Credo, credere, credidi, creditum.

Bijeli potez je ispisivao stihove;

usne
mesne

i polako je potonuo u krv
nabio masku
ogolio kožu

Probudio se uz zvonjavu. Sunce ga je sijeklo. Gladan.

Žedan.


  Što reći o lijepom danu. Osim da ne postoji. Da? Ne?

2. dan

  Danas je opet bilo goruće.
Tutnjava autobusa me obavijala medjeđom uspavanošću. Bogata žuto-narančasta svjetlost lijepila se za beton. Ljudi i nije bilo puno, ali sam svejedno čuo njihov žamor. Vrući zrak, poput meda, ugodno se zadržavao u nosnicama.
Bio bih zaspao, da nije bilo zadatka. Morao sam je dočekati. Kamenje mi se trljalo pod plućima. Bez sata, misli sam natjerao na kreativni napor. Limbo.

U paklu te čekaju objeručke, u raju stoje prekriženi. Međutim, u limbu, nema uopće ruku. Hala bez zidova i bez stropa, ali ipak hala. Ili hodnik. Mnoštvo slijepaca u rastvorenim redovima, nepretoznatljivim, ali ipak redovima. Muhe kojima fali govno. Suha vrućina, a ipak hladnoća. Svi nekuda idu, a nitko ne odlazi. Kolodvor.

Nije je dovoljno dugo ne bilo.
Kamenje.
Prijatelji po dužnosti. Nemam pojma zašto.
Sjećam je se uz more. Sivo i oštro. U šarenom badiću. Galeb, lunjajući ispred nje. Bahato i glasno. Pogled joj poluzainteresiran. Običan dan, običnog ljeta. Kamena plaža.

Smrknuti povratnici ispadali su nespretno iz brundavih mrcina. Plavi i smeđi i narančasti. Gadni.

Nisam znao što želim. U pakao ili u raj. Iako je to bilo sekundarno pitanje. Uz letargiju, bez gladi, bez putokaza, bez zapovijedi, bez zabrana. Šetati. Limbo je lijep na svoj način, iako je teško to potvrditi.

Stigao je autobus. Ali ne njen.

Samo šetati. Ništa ljepše. Noga je vodila um pa um opet nogu. I opet. Zatvoren u slobodi, dok noge nisu zavedene. Pa u lift.
Kamenje. Ovaj put je to ona. Gutam. Smeđa kao prezrela kruška. Prepotentnog osmijeha. U šarenom.
-Bok.
-Kako ti je bilo?
-Super.
Koferi su bili prikladno preteški. Osjećajući se muški i loše, izronili smo na ulicu u modro-plavo nebo. Njen osmijeh i koža su me vukli poput psa. Tramvaja još nije bilo. Stajao sam na rubu postaje, svladan i težak.

  Tračnice u kamenju.

1. dan

  Joško se poput guštera izvalio preko tri stolice. Nakon jučerašnje kiše, bilo je ugodno. Sunce se bolesno ljeskalo u viskiju, ja sam tupo gledao u nemirno lišće. Reklo bi se običan dan, ali bilo je nešto neugodno u zraku, a okolina je bila ružnija. Joškove duboko-prljavo-plave traperice smetale su ukusu.

-Zašto nosiš traperice?

Pogledao me onim svojim pogledom. U umu sam mu vidio jezik, savinut kao u kameleona kako lagano hvata zrak. Nastavio sam gledati lišće.

Tupe minute gnušanja.

Auti ispranih kričavih boja smetali su sami sebi. Sive zgrade su upijale rastrgano nebo. Žene su bile nabrijane, a muškarci smrdjeli po nezanimljivosti. Joškova lijeva ruka je lagano gladila jastuk na stolici.

“Coversation about the weather is the last refuge of the unimaginative.”

                             Oscar Wilde

Kaj to veli o meni? Ako razmišljam o vremenu… Nije li to i gore? A opet s druge strane, ima toliko toga u njemu. Slike različitih ideja.

Oblak. Sunce. Bijelo. Jesen. Lišće.

Prosvjetiteljstvo. Raspadanje. Sama ideja. Ugoda. Život.

-Bok.

Duga nepočešljana kosa mi je razbila pogled.

-O, bok.

-Dugo te nisam vidjela. Kaj se s tobom dogodilo?

-A ništa. Eto, ljenčarim.

-To vidim. Odustao si, a?

-Izgleda da da, ali vidjet ćemo.

-Bilo bi lijepo da kad nazoveš pa da se nađemo na kavi.

-Sjedni sad ako hoćeš.

-A ne, sad moram ići. Ajde pa se vidimo.

Pogled polu sažalan, polu pogrdan.

-Dobro.

Lijepa je, ali i ne, instinktivno je osjećao moj um. Misli su mi se međutim vratile na depresivnost dana. Njen dolazak je to samo potvrdio. Joško je negdje otišao.

Zaklopio sam oči i u glavu mi je ušao žamor. Poput mrava.

Idem.

Popio sam viski i platio konobarici. Noge su me ponijele prema onom što sam se nadao da je neka vrsta smrti. Face gadnih ljudi strujile su ispred smeđeg i zelenog oboljelog lišća.

Tupost.