Zerdav

Ja sam ono što nisam.

ormar
na njem kutije, možda pune, možda prazne
crvena i smeđe
 ona pohabanija,
je li u njoj odjeća ili su fotografije?

dok u kuhinji, na koljenima mama
riba pod

Predvečerje

lišće šumi žuto
grane umaljane krvlju dana
sijelo bradatih debala

sve struji

a ja se ukapam u
šumu, vjetar

Discordia tacet.

Post nebula populus

Pogled

ništa…
trava…
ništa…
trava…
ništa…
trava…
ništa…

 zeleno

mozak na paši

Poraz

   Bijeli je povukao pijuna ispred kraljevog lovca za dva polja.
U drugoj ruci, lagano je držao lulu. Latio se upaljača te ju stao paliti. U tih par centimetara razvila se stihija, gutala je njive i nebo, kataklizmički kršeći do apeirona.

   Crni je povukao pijuna ispred kralja za jedno polje.
Zatim je uzeo olovku, zapisao e6 te stao njom mrsiti bradu. Zrak je prostrujao keratinskim korijenjem donoseći šapat silfida. Resku sinesteziju momenta.

   Bijeli je povukao pijuna ispred kraljevog konja za dva polja.
Oblak dima pohlepno se proširio prostorom, nadvio nad ploču, figure, polja. Mirisne čestice propasti tražile su domaćina.

   Crni je dao mat kraljicom.
Protivnik je uz džentlmenski smiješak rekao: ‘Čestitam.’ Dim mu je tekao kroz nos, siva koprena. Pogled pobjednika je zakašljao, zabauljao, zastao. Nepomične figure tiho su stajale na poprištu.
   Ustao je, otvorio ormar, otključao kutijicu, izvukao revolver, napunio ga mecima, napeo, te si propucao mozak.

Glumim

   Djetinjstvo je inspiracija za dosadne živote.

Sjećam se kad smo bili mali, za Božić. Sestra je uvijek jasno iskazivala veselje. Smijala se od uha do uha, naglas, da li je skakala?…ne znam, ali ne bih pretjerao ako kažem da jest.
   Ja sam se smijao lažno. Ne da nisam bio sretan poklonima – ne da nisam bio sretan – pa i oduševljen, ali takvo ‘ekscentrično’ ponašanje mi nije dolazilo prirodno.
   I nisam glumio samo za Božiće.

Glumim i danas, samo danas toga nisam uvijek svjestan.

Previše pričam

Kaže da pričam gluposti.

   Ima pravo.

Ali zar postoji išta drugo? Šutnja je zlato, znala je još ona baba u pećini, ali zar je samo mučala? – Kao on?
Ili je prosipala to srebrno biserje, pa makar i krivo i ružno.

   Ali ima pravo.

Zar se boji? Kad šutiš, nitko ti ne može uzvratiti. Pa neka im, nek me pljuju, nek me hvale! Ako su moje riječi prazne, i njihove su.

   Ali ima pravo.

Zar nije to igra? Potreba za izbacivanjem harmonije kaosa? Nužda za brljanjem u pješčaniku. Proces učenja.

   Ali ima pravo.

Vapaj

   Moram biti tiho da ga ne probudim, tog tiranina misli, tog monstruma, tu hulju. Sputavao me i gušio, gušio velim, ali ruke su mu trunku popustile stisak. Ne znam zašto, možda mu je dojadilo… ne dumam o mislima luđaka.
   Ali iskoristit ću ovu priliku, iskorisit ću ovu priliku da ga svrgnem, da progovorim – da zaplačem.
   Ali tiho, još je jak i dobro čuje.
Tiho.

   Kratki su trenutci u kojima spava, jer on ne sanja. Kratki i krhki.
   Ali htio sam prije svega reći da sam tu… Tu. Ovo je vapaj vjernika, ne u boga ili ljude – u sebe, taj mišung… mísli s hladnim mlijekom.

 Obiteljski čovjek, po dužnosti je izišao prošetati psa.
Životinja je trčala, skakala, dihala, igrala se, po zelenilu prostrtom svud unaokolo, a šetač je glavom prevrtao dnevne događaje. I one sive i one smeđe.

Kožne cipele, surovo su gazile po vlažnoj travi, nesvjesno sjekuć put k obali i liticama.
 Sunce se počelo vraćati kući.
Kaput od tvida lupetao je na vjetru. Zrak se uzbudio, tjesneć se sa zemljom, koja ga je primala vlažna. Iskrilio je kako je bestidnost sve više težala. Krik ptica čuo se u daljini kad je bjelina prožela nebo, padajuć na tlo.
Trgnuo se čovjek, trgnuo se u stranom svijetu. Ugrizla ga hladnoća za oči, bjelina za srce, baš kako je vatru gutalo more. Sjetio se Prometeja, a valovi su bjesnjeli tukuć obalu. Jednim udahom omirisao je i sol i snijeg i pijesak, ali ne i pepeo. I nasmiješio se.

Pas je stao cviliti, ali nitko ga nije čuo.

prazan